U kafeu izgubljene mladosti (2007)
Louki se odaje boemiji. Svoj kratki život proživjeće bez ikakvih pamtljivih afiniteta, gotovo bez ikakvih izrazitih ličnih svojstava. U završnom segmentu romana pojavljuje se vijest da je, iz neznanih pobuda, djevojka digla ruku na sebe.

O njenom skitanju po Parizu pripovijedaju dvojica muškaraca koji je vole suzdržanom, zagasitoplavom ljubavlju. Prisjećaju se njenih monotonih dana straćenih u kafeu Le Condé i drugim zadimljenim okupljalištima. U jednom odjeljku Louki (to joj je nadimak) govori o svom bestrasnom, dosadnjikavom bitisanju, o odnosu s majkom, navodno knjigovođom u Moulin Rougeu, o vlastitoj nesposobnosti da se srcem veže za muškarce.

Nezamislivo joj je da se ukorijeni na jednom mjestu u mikrokosmosu francuske metropole. Idealnom smatra “ničiju zemlju”. Prema definiciji protagoniste Rolanda, to fluidno područje se odnosi na slabo zapažene dijelove Pariza. Ako Louki traži svoje prirodno stanište, naći će ga u neimenovanom prostoru između kvartova, u mračnim ulicama naoko nenaseljenim, u pustim, tihim haustorima i prolazima, pasarelama, hodnicima koji vode do metro-stanica.

Suhi snijeg i pored njega zaleđena lokva – to su slike koje mi dolaze pri pomisli na Modianov literarni izraz: prhak je i klizi. Ima nečeg opčinjavajućeg i virtuoznog u načinu kako se nobelovac odlučuje na prešućivanje u optimalnim trenucima za razvoj priče, kako barata elipsama. Zahvaljujući toj verbalnoj čaroliji, skloniji sam praštanju kada se beshumorno, blazirano, s brižljivo doziranom melanholijom, dakle u potpuno istom tonu, izražavaju sva tri središnja lika. Roman je inače sačinjen od njihovih solilokvija, ugodnih za čitanje, ali i previše isfiltriranih, ispranih.

Kažu da su Modiana proslavila djela u prisnoj vezi s periodom kad je Hitlerova čizma gazila Francusku. No, u tu kategoriju sigurno ne spada ova draga i nostalgična romaneskna minijatura o jednoj tajanstvenoj i dezorijentiranoj Parižanki.

Te neznanke (1999)
Tri novele, glatko ispripovijedane i uklopljene u djelce pod intrigantnim naslovom. Svaka je fokusirana na sudbinu neke druge djevojke. Po svojoj psihologiji junakinje su međusobno dosta slične. Samotnjačkog karaktera, nedruštvene, introspektivne, hladnjikave, izgubljene u nepristupačnom svijetu, sklone lutanju, ovisnice o sumornosti. U njihovim reminiscencijama, roditelji, rođaci, prijatelji, bivši momci ukazuju se kao utvare u posljednjoj fazi nadripostojanja. Niotkud izviru životi Modianovih neznanki i vijugaju putevima koji kao da su proizvoljno izabrani. Žele li one išta više osim da plutaju ćudljivim strujama svakodnevice? Malo ko im je naklonjen, malo ko ih voli. Ravnodušne su postale samo zato što su se sudarale s toliko muške ravnodušnosti?

Nagađam da, kako je često slučaj s piscima, energija Modijanovog ega potiskuje u sjenu autentične karakteristike likova. Heroine iz ovog triptiha zato nisu toliko svoje koliko su modijanovke.

Dora Bruder (1997)
Praznina, lakuna, bjelina. Krnji podaci koji se na nekim kritičnim tačkama rasipaju u ništavilo, ništavilo fašističkih krematorija. Od svih tih sastojaka romansijer gradi potresni omaž maloljetnici Dori Bruder, Jevrejki. Nju i njene roditelje, doseljenike u kolijevku “slobode, jednakosti i bratstva”, progutao je nacistički stroj za istrebljivanje. Mnogo talenta potrebno je da se skroji dinamična i emocijom nabijena pripovijest tek na osnovu faličnih dokumenata, a bez imperativa da se narativna struktura nasilu glača i zaokružuje. Kratki roman koji, obdaren lepršavim, pero-lakim stilom, izvlači leševe iz ormara novije francuske povijesti. Činovnički aparat države ponosne kako na svoje kraljeve tako i na rušenje Bastille pokorio se u vruće ljeto 1940. crvenom barjaku s kukastim križem. U rastrganoj storiji o nestanku jevrejske djevojčice, kolaboracionistička birokracija prikazana je kao samo jedno od predvorja možda najmonstruoznije političke tvorevine koju svijet pamti – Trećeg Reicha. Zaslugom Modianovog genijalnog opuskuluma, jedna nepretenciozna pariška promenada obrubljena platanama ponijeće u našem stoljeću ime Dore Bruder.

Horizont (2010)
Bosmans i Margaret se upoznaju. Eros koji ih spaja opisan je diskretno i nekako u trku. Par se zatim rastaje. Ona iz Francuske bježi u rodnu Njemačku, u Berlin. Konkretni razlozi za taj čin se ne otkrivaju. On ju je nagovorao da ostane u Parizu, ali ona ga je zagonetno razuvjerila: “Ne, Žane, to nije moguće. Oni znaju nešto o meni što nisam ni tebi kazala i to čuvaju u svojoj kartoteci.”

Nije naodmet spomenuti da ju je godinama proganjao zaljubljeni manijak, uvjeren da polaže pravo na nju. Geneza njihovog odnosa nagoviještena je u skicama i obavijena velom tajne. Tipično za Modiana. Od pokidanih končića uspomena pisac ispreda konzistentan, zavodljiv i elegičan roman, bez smijeha. Priča o Margaret teče uz spretno raspoređivanje lirskih akcenata i mekane skokove iz sadašnjosti u prošlost i natrag.

Da se ne izgubiš u kraju (2014)
Opet demonstracija čudesne lakoće kojom se pripovjedač kreće kroz prezent i perfekt kao da su jedno. Kako uspijeva u tome a da ne umori ni sebe ni čitaoca?

Puki slučaj, gubitak notesa s adresama, povezaće Jeana Daraganea, marginalnog romansijera, s dvije opskurne persone, Gillesom Ottolinijem i njegovom draganom Chantal Grippay, koja kao da je sva složena od maski. Ovaj par će mu otvoriti vrata ka dugo i duboko potiskivanim uspomenama na djetinjstvo. Još jedno umijeće sjetnog, nešaljivog francuskog prozaika: kadar je dočarati svaku slučajnost, koincidenciju tako da izgleda kao neizbježan događaj, kao mizanscen u režiji beskompromisne sudbine. Iako su se slučajno sreli, ti i ti smrtnici su se morali sresti. Drugačije nije moglo biti.

Glavni junak provodi intimnu istragu. Ka maglovitom cilju (kakvi su inače ciljevi u Modianovom opusu) usmjeravaju ga fragmentarni dokumenti i nedorečeni susreti s osobama enigmatičnim, ali opet tako šarmantnim u zataškavanju vlastitih tajni. Kako sonda prodire dublje u Jeanovu prošlost, tako se učvršćuje njegova spoznaja o sopstvenoj usamljenosti. Bez oca, bez majke kojima bi se posvetila topla sjećanja.

Paralele sa životom Modiana lako je uspostaviti. Za vrijeme Okupacije njegov otac je uspio, iskoristivši veze sa režimskim moćnicima, da zakamuflira svoje jevrejsko porijeklo. Stekao je solidan kapital krijumčarenjem, a sumnjiči ga se za brojna nečista posla. Za sinove, njih dvojicu, nije naročito mario. Modianova majka, pozorišna glumica opsjednuta karijerom, takođe ih je bezdušno zapostavljala. Uvaljivala ih je na čuvanje svojim – slijedi piščev omiljeni epitet – bizarnim prijateljima, koji su povjerenu im djecu tretirali strogo i s omalovažavanjem. Patrickov mlađi brat umrijeće u desetoj godini od leukemije – šok koji će zauzeti ključno mjesto u autorovom unutrašnjem univerzumu. Kroz lik Jeana Daraganea Modiano se hvata u koštac sa svojim haotičnim i nesretnim djetinjstvom. Ali kao da izokola priznaje da psihoanaliza ništa ne objašnjava, već samo produbljuje.

Ulica mračnih dućana (1978)
Tragati za ostacima nestalih, njihovim izvodima iz opštinskih registara, za krhotinama stranih života koje su se sačuvale u memoriji nekadašnjih poznanika i prijatelja… Na tom putu nemoguće je stvoriti cjelovitu, konačnu sliku o nekom traumatičnom iskustvu ili bitnoj osobi. Uvijek će nešto nedostajati, nešto presudno i neprocjenjivo. Očevici koji bi mogli riješiti nedoumice su mrtvi. Materijalni tragovi koji bi raspetljali misteriju izgubljeni zauvijek. Ostaju indicije, dvosmislena svjedočenja, tanušne pretpostavke, stare fotografije podložne raznoraznim intepretacijama. “Tokom mojih istraživanja neočekivano bi se pojavili ulomci, ostaci nečega… Napokon, možda je život upravo to…”

Kao privatni detektiv, Guy je osam godina radio u agenciji gazde Huttea. Pati od amnezije. Najvažnije epizode iz njegovog ranijeg života su izbrisane, posebno iz razdoblja kad su gestapovci lovili ljude po Francuskoj. Guy (ili “Guy”?) poduzima istragu kako bi svoju zatomljenu prošlost iznio na vidjelo. O njemu se ne zna bogzna šta. Da li je oženjen? Ima li djecu? Ko su mu roditelji? Prijatelji? On je skoro pa apstraktno biće, ispražnjeno od identiteta, vođeno jedino željom da obnovi sopstveno pamćenje. Postepeno saznaje (ili se samo obmanjuje ne bi li kako-tako popunio bolne rupe u samome sebi?) da je, kao dominikanski diplomata, namjeravao s partnerkom Denise pobjeći iz Megèvea u Švicarsku. Kraj II svjetskog rata se još ne nazire. Vodiči ih, iz tobože sigurnosnih razloga, razdvajaju. On će u snježnoj divljini biti ostavljen na cjedilu. Za Denise više nikad neće čuti.

Kad sam stigao do kraja, nije mi bilo jasno da li ovaj turobni tragalac rekonstruiše sretno ali opasno doba ljubovanja sa Denise ili se samo tješi maštajući o tuđim životima koji mu se čine neodoljivo bliskim. Kako god: nije toliko važno koja je od tih alternativa istinitija. Okosnicu romana čini drama ponovnog pronalaženja sebe koja vri u svakom pasusu, svakom dijalogu. Na rezultat te borbe neizbježno će utjecati čitalačka publika. Što da naslutiti i pisac u razgovoru s novinarom Les Inrocksa: “Problem je što čovjek ni sam ne zna ko je, stoga oni koji te čitaju predstavljaju izvor informacija o tome ko si, i to je uvijek čudna stvar.”