Načitao sam se romana potrage, ali ovo je jedan od dosad rijetkih mi pročitanih romana – potrebe. Glavni je junak naime inženjer na zalasku karijere, pred penziju, s bremenom obiteljskih tragedija: iako je obitelj preživjela rat, u bizarnim okolnostima – na kajakaškom treningu – poginuo mu je sin, a malo zatim umrla mu je i supruga. Preostala djeca, dvije kćeri, živote i karijere grade daleko od roditeljskog doma, i on živi sam, dobro se snalazeći i vodeći uspješnu malu firmu za montažu klima uređaja i sustava centralnog grijanja, a usput obavljajući mnoge fuš-poslove, poput sudskog vještačenja uzroka požara i prometnih nesreća.
Odnos s poginulim sinom
Čovjek bogatog iskustva, svestranih – sam će za sebe reći: renesansnih – znanja, s mnoštvom hobija (među kojima najprije upada u oči sakupljanje otpada za potrebe umjetničkih instalacija u vlastitu dvorištu) mogao bi se, u ovakvim životnim okolnostima, doimati osamljenikom i čudakom. On to međutim nije, jer posjeduje nevjerojatan dar ekstremne ekstrovertnosti, društvenost je definicija njegova bića, slučajni susret on će s lakoćom pretvoriti u prijateljstvo, a prijateljstvo s većim potencijalom s vremenom će se prometnuti u neobično duhovno i duševno savezništvo, u uzajamno potporništvo u prevladavanju trauma iz ranijih razdoblja života.
U tome je njegova potreba: on ne samo da traži prijatelje, već traži prijatelje ravne sebi; traži takve partnere za razgovore i za one trenutke šutnje kad razgovor postaje izlišan, kroz koje će moći ne samo primiti duhovna blaga nužna mu za osmišljavanje svrhe bivstvovanja u poznoj životnoj dobi, već će moći jednakom mjerom i on davati dio sebe svojim sugovornicima. Naravno da je njegova najveća misaona preokupacija misterij njegovih odnosa s poginulim sinom, i da preispitivanja uzroka tih odnosa, i mogućnosti drukčijih razvoja događaja u slučaju da su ti uzroci bivali na vrijeme prepoznati, bivaju glavnim sadržajem njegovih povjerljivih razgovora sa starim i s novostečenim prijateljima, no on će se s nevjerojatnom empatijom nalijepiti i na sudbinske tragedije o kojima će ti prijatelji kazivati njemu, sve do odluke da umjesto njih on potraži odgovore na neka njihova pitanja.
Lanac empatije širi priču iz junakovog rodnog Bihaća preko francuskog Bordeauxa pa sve do zabačenog sela na visoravnima južnog Meksika. Stvara se neobično pobratimstvo duša oštećenih u bližoj ili dalekoj prošlosti, svake na svoj način odbjegle od sredine i okolnosti koji su uzrokovali negdašnju bol, a kojoj se na daljem životnom putu umjesto rasterećenja samo pridruživao teret novih boli i novih tragedija. Ali te tragedije nisu tema ovog romana, iako moraju biti ispričane da bi se likovi uzajamno razumjeli; tema je potreba da se bol podijeli, ne s bilo kime, već s onim tko se itekako mora potruditi da zasluži povjerenje i potakne otvaranje sugovornikove duše. Bišćanski renesansni inženjer će tako u troje sasvim nepoznatih ljudi, međusobno nepovezanih i tisućama kilometara udaljenih, pronaći srodne duše s kojima će doći do pomalo neobičnih svjetonazorskih zaključaka: naime, njihove osobne obiteljske tragedije neće ih povezivati na razini suosjećanja i nekog mogućeg psihoterapijskog prevladavanja trauma iz prošlosti, već će iz ujednačiti u pogledima na životne vrijednosti, na ustroj svijeta i svemira, i na očekivanu budućnost.
Pripovjedanje u ja-formi
Jednu stvar o ovome romanu valja svakako istaknuti: sve što se u ovom romanu događa i spominje ispripovijedano je kroz prvo pripovjedačko lice inženjera Mensura Halilovića u neobično životnoj, višekanalnoj i gotovo organskoj ja-formi. U tom se pripovijedanju isprepliću i aktualni fizički doživljaji glavnoga junaka, i njegova trenutačna interpretacija tih događaja kroz asocijacije iz minulog životnog iskustva i ukupnog njegovog znanja o uređenju i poretku svijeta, i slutnje o neviđenom ili neizrečenom što moguće leži u pozadini viđenog i izrečenog, i kritičke opservacije, čak i ograde spram čitatelja. Cijeli je roman nevjerojatno složeno misaono-višekanalno pripovijedanje u prvom licu, s mnogo humora, mistike, emocija, detalja, podsjećanja na neke ranije spomenute tragove ili ključeve, a opet se čita kao vrlo jasna, uzbudljiva i napeta priča s duboko nostalgičnim i romantičnim ugođajem.
(Objavljeno u Glasu Istre, rubrika Prozor u prozu, 18/09/2016.)