Dvadesetak godina poslije, nakon Daytona i nekoliko tjedana nakon nemira u BiH, nemira koji su iz Hrvatske izgledali daleko kao da se događaju na tamnoj strani Mjeseca, ispada kako je posljednji kontakt s „realnim” susjedne nam države bio prošli rat. Čitajući pisce iz BiH lako je steći dojam kako ni njima nije lakše, kako trauma poništava suvremenost i kako leševi još uvijek isplivavaju na površine njihovih imaginacija, čak i onda kada je narativna strategija organizirana oko likova čiji gradivni element i osnovno životno iskustvo NIJE sudjelovanje u akcijama Petog korpusa.
Nihad Hasanović otprije je poznat hrvatskom čitatelju po kratkom romanu “O roštilju i raznim smetnjama” objavljenom 2008., gdje se predstavio kao robustan i opor pisac, što se s obzirom na zaleđe, donekle i očekivalo. Supremacija takozvane stvarnosne proze tada je diktirala žanr, da bi se dokazao kao pisac koji zna kako se stvari rade i Hasanović je na trenutke zvučao grublji od grubosti same. I ne samo Hasanović, to je bio zakon trenutka.
Međutim, čak i u takvim poetičkim okolnostima Hasanović je uspješno prošvercao svojevrsni kreativni višak osjećaja svijeta, ubacivši u roman poprilične količine robe koju je zdravo trošiti kako se ne bi s vremenom pretvorilo u olupinu: bilo je u “O roštilju i raznim smetnjama” podosta stripa, glazbe, književnosti, što ne čudi svakoga tko je guglao Hasanovićevo ime po netu. Nihad Hasanović prevodio je npr. Ciorana, on je pisac kojemu uživanje u literaturi, sudeći po tragovima koje je ostavio po vlastitim knjigama, nikako nije strano. I danas, kao i uvijek, nažalost prevladavaju pisci kojima je čitanje strana disciplina. A čitanje je najbolja priprema za pisanje, još uvijek.
U svom posljednjem romanu “Čovjek iz podruma” objavljenom koncem prošle godine Hasanović se udubljuje u problematiku postdejtonske Bosne uvodeći u svoj spisateljski svijet likove koji su podjednako determinirani događajima u svojoj domovini kao i svjetskim protokom ideja. Naime, iz Bosne se, čini se, odlazilo više nego što se odlazilo iz drugih zaraćenih zemalja, pa je negdje oko ove statističke činjenice Hasanović izgradio svoju priču o pomalo i bjelosvjetskim likovima zapetljanima u lokane okove.
Glavna ženska junakinja u inozemstvu je studirala gitaru i kao majstor svirke vraća se u Bihać gdje joj žive majka i brat. Brat se nedavno bacio s neke derutne, nezavršene građevine – ovakvi mastodonti ukrašavaju podosta balkanskih gradova – i u tijeku je njegov oporavak, nešto u bolnici, nešto doma, gdje vrijeme ubija slušajući heavy metal. Gitaristica prekapa po obiteljskoj prošlosti, nastoji razriješiti misterij očeve pogibije, a otac i njegova zagonetna smrt obiteljski su tabu.
Druguje s lokalnim slikarem čiji se brak upravo raspao i koji živi na relaciji obiteljske kuće, gdje je živio sa ženom i roditeljima, i bakina stana koji je preuredio u atelier. Novce slikar zarađuje radeći po kruzerima, a slike gitaristica doživljava kao amaterske, čak joj i sam prijatelj djeluje nekako strano, gotovo da je čudno što su njih dvoje uopće dobri, ali to je limit malih sredina. Bihać je, poput većine malih mjesta, mislim da je srpska riječ varoš najpribližnija, obilježen sablasnošću, nestvarnošću, nerealitetom: svi kao da žive negdje drugdje, svi izgledaju rastrešeno, odsutno.
Oko polovine romana ili čak možda i nešto poslije pojavljuje se naslovni lik romana, čovjek iz podruma, bihaćanin koji je poslije rata odselio u Ameriku i tamo preživljava kao programer video igrica, u vezi je s jednom djevojkom prema čijem sinu je obazriv i nježan, što ga sve ne sprečava u gledanju svih djevojaka svijeta. Njih dvoje, programera i gitaristicu, povezuje djevojčina potraga za izgubljenim ocem, za njenim nastojanjem da sazna kako je do očeva kraja doista došlo. Njena najbliža okolina se na spomen teme isključuje, kao po prekidaču, i što se istraživanja tiče bila je prepuštena sama sebi sve dok se u potragu za relevantnim podatkom nije uključio programer s druge strane oceana.
Otprilike nakon uvođenja indicijske potrage, koja se sastoji u djevojčinom dešifriranju čudnih tragova koje pronalazi na raznim dijelovima grada, a navođena putem mejla od strane programera koji se predstavlja kao osoba koja zna kako je završio njen otac i gdje je on imao lokalnu pomoć znanca, roman “Čovjek iz podruma” se iz izvješća o životu Bosne kakav može izgledati predstavnicima u inozemstvu školovane inteligencije, odjednom premeće u triler obogaćen tehnološkim elementima kao izvorištima komunikacije između dvaju glavnih aktera.
Istovremeno s tim račvanjem i obogaćivanjem romana mijenja se i atmosfera, i pri tome ne mislim samo na elemente suspensea, nego se i svijet po kojemu rovare glavni junaci odjednom otvara u smjeru koji nije puko beznađe, niti je to socijala s elementima katastrofe, niti je likove moguće doživjeti kao muhe uhvaćene u mrežu zlog historijskog pauka, jer su Hasanovićevi junaci nekako preuzgojeni pripadnici vrste da bi upadali u takve masovne klopke. Oni mogu biti žrtve metka ali ne i iluzije. Oni su senzibilni, školovani, ništa ne rade na prvu, o svemu razmišljaju pribrano i s mjerom elegancije. Oni jesu zatvoreni u svoje svjetove, u kozmose vlastitih fobija i idiosinkrazija, no nije im strano umijeće građenja komunikacijskih mostova.
Scenografija na kojoj se roman događa druga je priča, poznata vam i iz vaših vlastitih života, a to je srozavanje, bestijariziranje života, podjednako uvjetovano ekonomskim porobljavanjem stanovništva kao i već eponimnom neinteligencijom ljudi na vlasti, njihovom potpunom, apsolutnom nesposobnošću koja je lijepo opustošila balkanske zemlje i pretvorila ih u duhovnom i ostalim smislovima u sliku koju bi najbolje dočaravala fotografija pustih mjesečevih prizora.
Hasanović se pokazao kao pisac koji je uspio vrlo vješto prikazati svijet svojih ženskih junakinja, gitaristice Rejhane (evo napokon i njenog imena) i njene majke Šemse. Šemsa je epska žena, kao što bi Rejhana, unatoč činjenici da traga za ocem kao kakva ženska varijanta Telemaha, mogla biti opisana kao eminentno lirski lik romana. Svaki njen kontakt s ružnjikavom stvarnošću tu istu stvarnost razgrađuje, konfigurira i pretvara možda ne u lijepo mjesto – jer Rejhana nije prodavač magle – nego u dobro mjesto svjedočenja. Avetinjski gradovi, nedovršeni ljudi, djelomično dovršene zgrade – a simbol nedovršenosti je i mjesto na kojemu se Rejhanin brat pokušao ubiti, pa je nedovršenost nešto što prvo bode oči, nedovršenost svih aktera osim, možda, majke Šemse, čija ljubav nekako djeluje najzaokruženije.
I Rejhana je izgrađeni egzemplar, grubo govoreći, ali njeno sudjelovanje u sveopćoj nedorečenosti nije stvar njezine krivice, i ona potragom za istinom o očevoj smrti pokazuje kako je osoba koja, unatoč tankoćutnosti ili upravo zbog nje, voli završavati stvari.
Roman je poopsežan, ima 540 stranica, Hasanović si je dao prostora za rasplitanje finog tkanja oko života svojih likova, i tu se ne radi samo o konstataciji kako je sudbini nemoguće izbjeći, ma kako daleko čovjek otputovao, ma koja znanja asimilirao, jer to ne bi odgovaralo činjenicama. Svijet je promijenio njegove junake, ma koliko oni ne bili u stanju promijeniti sredinu iz koje su potekli, iako ni to nije istina, jer je svaki doživljaj finog i osjećajnog i odgojenog stvora na vrlo bitan način obogaćivanje i mijenjanje sredine, ma kolika bila njena priprostost ili, što je ovdje točnije, njena upropaštenost. Jer, trebalo je srušiti onoliki svijet, pobiti sve te ljude.
Hasanović je za svoje likove odabrao ljude od mozga, za promjenu, ljude kojima nije strana destilacija stvarnosti, ljude koji imaju ideju sa svime što vide, koji znaju razvijati doživljaj od arhetipskog stresa i drhtaja nerava pa sve do sofisticiranosti misli, što je dobrodošla promjena od dominanti pisama na Balkanu gdje nam se stalno pojavljuje Kraljević Marko u nekoj od inačica. Kraljević je doduše u međuvremenu malo propao pa je sada izbacivač iz diska, ali to vam je u osnovi to, buzdovan je zamijenjen otresitošću jer se sve zna unaprijed iako se ništa ne zna unaprijed, ne zna se u kojem se sve smjerovima mogu razvijati najobičnije sitne varijacije svakodnevlja, ne zna se, pod uvjetom da se ne zna.
Ali ako se nekog vraga zna, kao što nekog vraga znaju Hasanovićeve prustovske figure iz romana “Čovjek iz podruma”, figure kojima je variranje jedan od ključnih životnih zakona – romana kojega bi se dalo tumačiti i kao jednu od varijacija „Zapisa iz podzemlja”, barem po djelovima činova što ih je povukao naslovni junak – onda čak i naši žalosni gradići dobiju patinu zbog koje literatura ima i društveni značaj, mnogo veći nego što ga može imati dokumentarizam, ma kolika bila njegova faktičnost. Tako da je ovo jedan od onih vrijednih romana u kojima je fabula u poštenom drugom planu u odnosu na figuracije svjetova koje stvara Hasanovićeva junakinja. A ona je jedan od najuvjerljivijih i najbogatijih likova recentnog proznog trenutka na prostorima bivše države.
(Treći program Hrvatskog radija, emisija “Lica okolice”, 25/04/2014.)