Nihad Hasanović je jedan od one vrste pisaca koji su nepošteno zanemareni u književnoj kritici: on samosvojnim stilom ispisuje literaturu kakvu je na našem jeziku započeo Tvrtko Kulenović. No, ne dajmo se zavarati da pomislimo kako je Hasanović nekakav epigon ili puki mimetičar onoga što ispisuje Kulenović. Naime, Laki pogon predstavlja osebujan doprinos književnoj iterologiji, ili znanosti o ljudskom premještanju, kako je već naziva Mišel Bitor. Iterološki diskurs Nihada Hasanovića govori o putovanju glavnog aktera, Mensura, od Une i Krajine, preko Bordoa do Meksika.
Itinerarij Lakog pogona zarezuje geografiju putovanja kao geografiju radoznalosti i užitka da bi porodio kulturalnu geografiju koja će da zajamči čvrstu kognitivnu mapu putovanja. Upravo ta kognitivna mapa će da Mensura “tetovira”, da se zareže pod njegovu kožu i da ga natjera na pomjeranje iz onog što je dotad prakticirao: udobnost i komfor vlastitog doma.
Slučajni susret sa dječakom na Uni će da mu ponudi jednu drugačiju vizuru življenja i da utabanost navika pri zalasku radnog vijeka sporazumno mijenja. Susret sa dječakovim ocem Lukom predstavlja susret sa Drugim koji će da ga podsjeti na “mehaniku fluida”, na poetiku vode koja uvijek nađe svoj put i koja poprima oblik svega gdje se nađe.
Mensur, koji se prepustio da osjeti “promočivost duha”, u Bordou upoznaje zagonetnu staricu Šantal, čija je životna priča putokaz i priručnik za daljnje kopanje u radoznalost ljudskog bitisanja. Naime, prazna pisma Šantalinog brata iz Meksika pobuđuju u Mensuru želju da ga potraži. Na tom mjestu započinje Mensurova istinska odiseja; ako je dotada sve u njemu radilo na teški pogon, sada se preinačuje na laki pogon. U Meksiku upoznaje Šantalinog brata, sada već starca koji je nekoć bio pripadnik Pokreta otpora, koga su francuske vlasti proglasile mrtvim nakon jedne riječne nesreće u Gvajani, kada su pronašli njegove stvari, a ne i tijelo, za koje su pogrešno pretpostavili da je završilo negdje u riječnim dubinama.
Ono što Hasanović pokazuje jeste preinačenje odrednice puta u putovanje. Jer, kada bi nam pokazivao put, mora bi preći u izvjesnu didaktiku, u naravoučenije. No, Hasanović nije neozbiljan pisac početnik. Priča koju razvija govori o putovanju koje se stalno zbiva ako i samo ako dozvolimo dašak prisutnosti drugog ili Drugog da zaroni u našu vodenu maticu jer će tada biti akcelerator čestica dovoljno jak da prerasporedi zvijezde na nebeskom svodu (132).
Literarni itinerariji su uvijek tužno-duhoviti, omađijani melankolijom upravo zbog širine iskustva koje se pretače na papir i pokušava uspostaviti unutar gramatičkih pravila. Stoga je i itinerarij kojeg Hasanović sačinjava upravo slika onoga o čemu Mensur razmišlja poslije Lukinog izlaganja o biosferi u sjeni: zamišljao sam kako su se u bezdanima Atlantika sabrale sve najveće tajne kosmosa za koje je pitanje hoće li ikad biti otkrivene. Okean, još neistražen. Malo ko se usuđuje zaroniti u najcrnje morske dubine da bi se sreo licem u lice s bićima koja su tako različita od nas (157).
Putovanje glavnog aktera Lakog pogona počinje njegovom spremnošću da se izloži i dopusti grupi performera da svojim tijelom bude njihov eksperiment, čime će zakoračiti u vlastitu nutrinu i početi u sebi tražiti duh njegovog sina Fuada, kojeg je rijeka uzela sebi zauvijek. Uprkos tomu što Mensur svo vrijeme pokušava shvatiti Fuadovo nedisciplinirano ponašanje koje ga je i odvelo u riječne dubine, on u biti tek zapravo zagrebe po skici i površini te nediscipliniranosti u onom momentu u kojem postane otvoren i radoznao dovoljno da se suoči sa Šantalinim bratom, koji je u nekom duhovno-kosmičkom imaginariju jedna vrsta živućeg Fuadovog pandana. A to je skandal nutrine koji Mensur objašnjava sljedećim riječima: Moj movens je bio dublji, utrobni, želučano-crijevni (119).
Upravo takva vrsta movensa porađa priču obojenu iterološkim diskursom, jer putovanja nema bez premještanja, bez pregorijevanja nutrine, bez čudovišne transformacije sebstva u nove perspektive, kategorije i dimenzije, a da pritom svaki čvrsti okvir pobrojenih bitnosti postoji samo pod navodnim znakovima. U ovakvim vrstama priča ne postoji nikakva vrsta pozerstva te stoga Hasanović s punim pravom zaslužuje kvalitetniju recepciju ovoga ispisljivoga teksta o ljudskom premještanju.
(Objvaljeno u Preporodovom Journalu, kolovoz/rujan 2017.)