EICHMANN PRIJE JERUSALIMA
Nihad Hasanović
Laganje proizvodi osjećaj moći. Ako nekog uvjerite u vlastitu laž, imaćete moć nad njim. Povjerujete li u laž, izgubićete dio stvarnog svijeta, dio sebe. Lažov ima moć da preoblikuje svijet oko nas, a mi onda djelujemo u skladu s njegovim pravilima.
(Bettina Stangneth u intervjuu za The Atlantic)
On nije bio tek šaraf u zločinačkoj mašineriji koja je istrijebila milione Jevreja. On nije bio tek karijerista ili bezlični birokrata koji je slijepo izvršavao naređenja s više instance. Adolf Eichmann (1906-1962), “arhitekt Holokausta”, bio je zapjenjeni antisemita i prije nego što ga je Nacistička partija primila u okrilje. Kasnije, pod njegovom supervizijom, prezrene etničke grupe i politički neistomišljenici deportuju se u logore odakle se malo ko vraća živ. “Savjetnik za jevrejska pitanja” itekako je svjestan svoje misije i njenih krajnjih konsekvenci u vidu pepela i dima.
Kao glavni organizator genocida, čini sve da povjereni mu zadatak izvede što efikasnije, što ekonomičnije. Dušegupke, gasne komore, masovna streljanja – svugdje su upleteni njegovi prsti. Do posljednje sekunde rata, raznim smicalicama održava fabrike smrti u pogonu, čak po cijenu da se borbeni kapacitet njemačke vojske, već posustale, oslabi na frontu. Wehrmacht se povlači sa bojišnica, poraz se nazire kroz stravično vrištanje kaćuša, ali pokolji nad civilnim stanovništvom ne jenjavaju.
Ostrašćeni antisemit se nije podobrio ni po završetku Drugog svjetskog rata. Falsifikovani dokumenti obezbijedili su mu nov život u Argentini, daleko od ruke pravde, ali on ćud ne mijenja. Nepobitni dokazi potvrđuju da je i tamo ostao onaj isti, kako sebi laska, “veliki zli Eichmann”. Na drugom kraju svijeta, u zemlji tanga, više od decenije nakon definitivne pobjede savezničkih trupa, njega mori tuga što nije uspio da sve Jevreje zbriše s lica zemlje.
U Jerusalimu će mu se 1961. suditi za gomilu zlodjela. Tokom procesa upregnuće svu svoju intelektualnu energiju da bi odglumio nekog manje kažnjivog sebe. U ratu je tobože djelovao kao običan njemački građanin uvučen u žrvanj državnog aparata. Dodijeljene su mu važne dužnosti i on se samo povinovao. Domovina je za njega svetinja, njoj se mora vjerno i požrtvovano služiti. Tako bi, brani se, postupio svaki savjestan, odgovoran i vlasti odan pojedinac, svaki patriota.
Zavodljiva je bila ta laž koju je servirao iz svoje kabine od neprobojnog stakla, postavljenog da ga zaštiti od potencijalnih ataka iz publike u sudnici. Branio se od tačaka optužnice najlukavije što je mogao. Nategnuti retorički obrati, zamagljivanje bitnih informacija, minorizacija vlastitog doprinosa Konačnom rješenju – ništa nije pomoglo. Na smrt je osuđen jedan od najgorih ljudi koje povijest pamti. Htjeli mi to ili ne, upozoravajuća istina je da i takvi oblici života, ma koliko čudovišni, ipak spadaju među ljude.
Car Jevreja
I nakon što je obješen a njegov pepeo rasut u Sredozemno more, biografija ovog Nijemca, kog su u školi zbog fizičkog izgleda zvali “Jevrejčić”, i dalje je izazov za istoričare, pisce, mislioce. Bettina Stangneth je pročešljala ogromnu dokumentaciju pišući Eichmanna prije Jerusalima. (Ovo opsežno djelo je na njemačkom objavljeno 2011, a na engleskom tri godine kasnije.) Iščitala je desetine hiljada stranica materijala. Rudarski posao čiji je rezultat podroban portret jednog nadzločinca.
Potpukovnik SS-a Adolf Eichmann, rođeni obmanjivač i majstor dezinformacije. Theresienstadt nije logorski pakao, već idiličan lokalitet gdje se ugodno živi u zavidnim higijenskim uslovima i uz bogate kulturne sadržaje. Tu predstavu su izrežirali on i njegovi saradnici, a lakovjernima je prodana priča da je jedan sadistički poligon ustvari raj na zemlji. Eichmann, nenadmašni lažov koji prodaje maglu prvacima jevrejskih zajednica osuđenih na nestanak. Gdje god ga obaveze bace, donosi neizmjernu nesreću onima koji se ne uklapaju u demografsku sliku po nacističkim mjerilima. S jezom šapuću njegovo ime progonjeni u Austriji, Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj… Zbog njega škripa vozova više nikad neće zvučati kao nekad, vozovi voze u ništavilo. Prozvan je, po zlu, “Carem Jevreja”. Sviđalo mu se da ga se boje i da pričaju o njemu kao o bogu. Gradio je imidž stručnjaka za kulturu naroda kojem je namijenio iščeznuće. Prevara. Jeste se dosta obavještavao o judaizmu i cionizmu, ali hebrejski nije govorio, a jidiš je natucao, ako i to.
Nakon sloma Trećeg Reicha, volšebnim načinom bježi iz logora za ratne zarobljenike i povlači se u ilegalu, zakamufliran izmišljenim identitetom. Pod pseudonimom Otto Heninger, ubjedljivo igra ulogu šumara, zatim uzgajivača pilića. Mjesto radnje: sjeverna Njemačka, pred nosom pobjedničkoj vojsci. Našla se za njega, oženjenog i oca, i neka ljubavnica. Adolf, sada Otto, kameleonski tip i nepredvidiv u odlukama. Jedan njegov kolega i prijatelj, krvolok takođe, dobro ga je upoznao radeći u istom odjelu za genocid. Pa ipak, nije mogao pogoditi u koju se rupu zvjerka sakrila. Mnogo se špekuliralo. Da nije u Egiptu? Da ga ahbab iz vremena lova na nepoćudne narode, muftija jerusalimski al-Huseini, nije uzeo pod zaštitu negdje na Bliskom Istoku?
Uz dobru kapljicu
Namirisavši opasnost, Eichmann će s pasošom na ime Ricardo Klement, a uz asistenciju katoličke crkve, uteći brodom u Južnu Ameriku. U egzilu mu se kasnije pridružuju bračna druga i trojica sinova. Ondje će mu supruga u poodmakloj dobi roditi i četvrtog muškića, na ponos tati nacisti.
Uz blagoslov predsjednika Peróna, onovremena Argentina je iskazivala dobrodošlicu zloglasnim bjeguncima iz Evrope. Nije se pitalo da li ste klali ili ne, priroritet se davao privrednom razvoju zemlje. Vladala je potražnja za poduzetnim vizionarima koji bi realizirali grandiozne građevinske projekte. Nedugo po iskrcavanju na novi kontinent, Eichmann učestvuje u izgradnji hidroelektrane u podnožju Anda. Uzgajaće i zečeve. Ne živi se teško, bivši saborci se međusobno potpomažu. Ako se materijalne prilike pogoršaju, vazda je tu neka dobra ruka da te pridigne. Ipak, njega najviše boli što mora živjeti u anonimnosti. Čezne za nekadašnjom slavom koju je uživao u okupiranim dijelovima Evrope odlučujući o životu i smrti miliona obespravljenih.
U slobodno vrijeme svira violinu. Na repertoaru su čardaš i, za nevjerovati, romska muzika. Kakav li je to roman od dvjesto stranica napisao? Još ne znamo budući da njegovi nasljednici i dan-danas ljubomorno čuvaju rukopis od očiju javnosti. Mnogo čita. Ne mrzi ga da proučava i “neprijateljsku” literaturu o Holokaustu. Na tu temu iznosi svoje mišljenje na buenosaireškim okupljanjima kod prijatelja Willema Sassena.
U dnevnoj sobi ovog holandskog kolaboracioniste, bivšeg esesovca, ratnog izvještača, bonvivana i švalera, redovno se sastaje nesimpatično društvance, sve sami štovatelji kukastog krsta. Uz dobru kapljicu, razglaba se o divnim danima nacizma. S vremena na vrijeme neki uvažen fašista održi predavanje iz domena “krvi i tla”. Lijepo se druže pričajući o jako mračnim stvarima. Vode se debate o pročitanim knjigama i novinskim člancima koji ih intrigiraju i pogađaju. Strava Auschwitza ne budi ničije saosjećanje. Toliko su opušteni i samouvjereni da im ne smeta što se razgovori snimaju u zvučnom formatu. Čak to odobravaju, sa željom da se “istina” sačuva za buduća pokoljenja.
Šta nije bio?
Izopačeni kružok nikako se ne može pomiriti s “laži o šest miliona” (pobijenih Jevreja). Izvrgavaju je ruglu i interpretiraju kao dušmansku podvalu, kao ujdurmu petokolonaša infiltriranih među oficire nadmoćne rase. Tokom sijela čuju se najblesavije misaone konstrukcije. Po jednoj od ponuđenih teza, cionistički urotnici su sami isplanirali masakriranje vlastitog naroda kako bi pobrali simpatije svijeta i lakše izdejstvovali osnivanje države Izrael.
Od “Eichieja”, kao najupućenijeg u dotičnu oblast, očekuje se da pruži razorne argumente iz prve ruke. On je taj koji bi trebao posvjedočiti da se po kugli zemaljskoj kuju zavjere protiv čistote nacizma, kojem je Holokaust podmetnut (ako se uopšte i desio). Na jednom od domjenaka on mrtav-hladan priznaje da bi bio zadovoljan tek da su potamanili svih 10.3 miliona Jevreja, ali sudbina je, na njegovu žalost, odlučila drugačije. Iskrena izjava istrebljivačeva koja je zgranula čak i domaćina, fašistu-romantičara.
Edukativne sesije su se iz mjeseca u mjesec održavale kod Willema Sassena. Rasprave, besjede iz tih druženja su najvećim dijelom pohranjene na magnetnoj traci, potom i transkribovane. Takve, zabilježene za istoriju gotovo doslovno, čine krucijalnu komponentu ionako bogate dokumentacije o Eichmannu. Sve to je Bettina Stangneth temeljito istražila rujući po prašnjavim spisima razbacanim u preko trideset arhiva. Njenom oku nije promakla nijedna dostupna cedulja, bilješka, pisamce. Pod rendgen njemačke filozofkinje dospjeli su Eichmannovi iskazi o svemu i svačemu. U svojim samoopravdavanjima tip se čak poziva na Sokrata i Kantov kategorički imperativ. Inače, u srednjoj školi je bio slab đak, a fakultet nije završio.
Autorica je pretresla stilske karakteristike krvnikovog usmenog i pismenog izražavanja. Koje će se posebno istaći nakon što 1960, u maestralno izvedenoj Mosadovoj akciji, Eichmann bude kidnapovan u zabačenom kraju Buenosa Airesa i liferovan u Obećanu zemlju. Poznato je da je optuženik ispamećivao sud u Jerusalimu dugim i rastrzanim rečenicama. Ponekad ih je smišljeno ostavljao bez glave i repa kako bi se neprijatelj izmorio i, oslabljene pažnje, postao podložniji manipulaciji. Kako god, njegova brbljivost i skribomanija proizvešće rijeku uvidâ u psihologiju jednog izopačenjaka, ubijeđenog da pripada “ideološkoj eliti rase gospodara”.
Stangnethina istraživanja najviše se vrte oko takozvanih Argentinskih dokumenata, nastalih prije njegovog hapšenja. Upravo oni Eichmanna otkrivaju u pravom svjetlu. Nema više sumnje da je bio inteligentan i samoosviješten “ideološki ratnik”, u činjenju zla jezivo inovativan. A šta nije bio? Nije bio puka alatka u totalitarnom sistemu, činovnički automat bez pameti da promisli vlastite postupke. Stangneth bilježi da za sprovođenje judeocida, kao najgrozomornije manifestacije jednog kolektivnog ludila, Eichmann nije odabran tek tako. Nadređenima je prirastao srcu zato što je, tvrdi autorica, imao iskustva s nekonvencionalnim rješenjima. Ona dalje precizira da su ga smatrali osobom koja se neće zaglibiti u uobičajenim birokratskim formalnostima. Jer one bi mogle, dodao bih, usporiti zacrtani tempo ubijanja nepoželjnih naroda i jedinki, pa čak i ugroziti cijelu operaciju.
Prozreti hulje
Podsjetimo se: tokom bjegunačkih godina, Eichmann se predstavljao prvo kao Otto a zatim kao Ricardo prije nego što su ga izraelski agenti u prijestolnici Argentine najzad identifikovali kao dobro znanog Adolfa. Puno se okolnosti i uvjeta moralo uskladiti da bi mu se dohakalo. Koliko je samo truda i domišljatosti uloženo da bi se pribavila fotografija njegovog lica. U početku se nije znalo ni kako čovjek izgleda.
Epoha je to Hladnog rata, koju knjiga dočarava iz zanimljivih rakursa, oslanjajući se na dosijee obavještajnih organa i pisanje štampe. Logorološke studije su tada u povojima. Saznanja o opsegu zlodjela počinjenih na stratištima Poljske i Ukrajine sporo prodiru u široke narodne mase. Berlin je zastrla gusta špijunska mreža. Prelivoda je na sve strane, dojučerašnjih zakletih hitlerovaca koji su sada na usluzi tajnim službama demokratskih država.
Kad je Njemačka kapitulirala, “pacovskim kanalima” nebrojeni nacisti emigriraju u Latinsku Ameriku. Vatikan im pomaže da pobjegnu sa što manje poteškoća, pruža im privremeno utočište, snabdijeva ih krivotvorenim legitimacijama. Mnogima se nikada nije ušlo u trag. Uostalom, kasno je sada da se krene u lov na većinu njih budući da su ih biološki, a ne krivični zakoni već poslali pod zemlju.
Na svu sreću Eichmann je uhvaćen. Ono što je od njegovog pisanja i govorenja ostalo dokumentovano (posrijedi je obimna građa) dovoljna je podloga za psihografiju jednog zločinca. Ne bi li ga miomišla smrtna kazna, u sudnici je glumatao da je na vrhuncu Führerove strahovlade bio tek zupčanik, aparatčik s one strane dobra i zla, revnosni i beznačajni načelnik Odjela IV-B4. Zašto se baš njemu sudi? Pa on je u ratu samo iskazivao lojalnost sopstvenoj Domovini i njenim naredbodavcima kao toliki drugi iz soja Germana?
Bettina Stangneth ne nasjeda na lisičije trikove. Pronicljiva je, izoštrila se u detekciji prešućenog i zataškanog. Sretno je lišena naivnosti od kakve boluju mnogi kabinetski intelektualci. Šta ćemo, nema svako dar da prozre hulje, da dešifruje njihove jedva uočljive geste, tonalitet izrečenog i vrdanje u govoru. Korak po korak, Eichmann prije Jerusalima otkriva ko je stvarno bio taj smušenjak na optuženičkoj klupi, koji bi kod neupućenih mogao čak izazvati sažaljenje.
[Objavljeno u časopisu Behar, maj 2017.]